Medalje pričaju: Damir Mikec o dramatičnom finalu, druženju sa sportistima i Los Anđelesu 2028!

Parallax Leaf - OKS

Damir Mikec istaknuti je reprezentativac Srbije u streljaštvu. Na Olimpijskim igrama u Parizu, zajedno sa Zoranom Arunović postao je olimpijski šampion u disciplini vazdušni pištolj 10 metara. 

 

 

Damir Mikec rođen je u Splitu 31. marta 1984. godine. Nakon prve ljubavi prema karateu, a potom plivanju i veslanju, pronašao je svoje mesto u streljaštvu, gde je još kao junior 2003. godine osvojio srebrnu medalju na Prvenstvu Evrope.

Učestvovao je pet puta na Letnjim olimpijskim igrama: u Pekingu 2008, Londonu 2012, Rio de Žaneiru 2016, Tokiju 2020. i Parizu 2024. godine. U Tokiju se okitio srebrnom medaljom u disciplini vazdušni pištolj na 10 metara, dok je u Parizu, zajedno sa Zoranom Arunović, osvojio zlatnu medalju u istoj disciplini.

 

Olimpijske igre u Parizu su bile kruna njegovog i Zoraninog rada, čime su došli do najsjajnijeg olimpijskog odličja. I tada, ali i sada, prve misli na to finale su da je bilo veoma dramatično. Sve na čemu si radio je taj hitac, i znaš da mora da bude dobar, jer 25 godiina rada staje u par sekundi.

 

Naravno, želiš pobedu, ali nisi svestan gde si, zašto se boriš, i ništa ti nije jasno. A opet, to je zlatna medalja. O tome ne smeš da razmišljaš, tvoj zadatak je da ostaneš fokusiran, jer želiš da pobediš, kao i kao i na svakom takmičenju. Ali ovo je bilo nešto drugačije. Borba sa timom Turske bila je neizvesna, zaista za pamćenje. Pobeda nad njima dala je još veću vrednost našem zlatu. To je bio trenutak, ili oni, ili mi! Da smo ih pobedili sa 16:6, možda ne bi imalo istu težinu. Ali ovo, bilo je dramatično, pravo finale.

 

Damir i Zorana imali su jasan cilj, ne samo da ih stignu, već da prestignu svoje protivnike, i da pobede. Nije bilo lako, ali čuveni srpski streljački tandem znao je šta radi.

 

Iskoristio sam sve što znam, iskustvo i  25 godina rada i truda. Pokušao sam ranije, nisam uspeo, ali imao sam dovoljno hrabrosti da probam ponovo. Dikec je pucao jako brzo, i uglavnom pre mene. Protivnici su vodili 14:12. Mi više nismo imali šta da izgubimo. Znali smo, nas dvoje smo nepobedivi ako se skoncentrišemo. Oni su bili u lošijoj poziciji, mi u naletu, željni pobede. Ne samo da ih stignemo, već da ih prestignemo. Ali to je zahtevalo i pamet, i snagu, i hrabrost. Taj poslednji hitac, to je bilo nešto novo za mene. Obično uspevam da se fokusiram brzo. Možda sada lakše pričam o tome, ali u tom trenutku nije bilo lako. Komentator postavlja pitanja, svi prate šta se dešava, ali mi ne slušamo ništa. Radimo svoj posao. Ali tada, nisam mogao da se smirim kao inače. Postavio sam sebi cilj: da odradim hitac savršeno, da sve uradim školski. Znao sam da nemam mnogo vremena, ali i da ne smem da žurim. Srce lupa, ali u glavi sam već odradio pola posla pre nego što sam dobio komandu za punjenje oružja. Sve sam osmislio, a srce lupa kao ludo. I onda, ta poslednja sekunda. I zlato je bilo naše.

 

 

Nije mu bilo lako pred poslednji hitac. Srce je nastavilo da lupa, a on je morao da pronađe način, da smiri samog sebe.

 

Postoje tehnike disanja kojima smirujem puls. Svi znaju koliko je to važno u streljaštvu. Bilo bi zanimljivo znati koliki mi je bio puls u tom trenutku, ali danas nam je zabranjeno da pratimo takve podatke. Sigurno je bio iznad 120. A da bi mogao da opališ hitac kontrolisano, treba ga spustiti na bar 80. Sve iznad toga otežava preciznost, a ne želim da prepustim ništa slučaju. Triput sam moralo da koristim tehniku disanja da se smirim. Prvi put – nije uspelo. Drugi put – jedva. Ali nisam želeo da odustanem. Treći put, smirujem se, podižem ruku, pucam. Odmah sam znao – dobar je. Pogledam semafor, i vidim da sam pucao prvi. Svi čekamo. Samo me zanima, gde će se pojaviti ta šestica? I onda…Kod nas!

Na našoj strani je 16!

 

Svaka pobeda nosi sa sobom nalet emocija, ali one ne dolaze uvek istog trenutka. Damiru je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati šta je postigao, da se osvrne oko sebe i vidi lica onih koji su verovali u njega od prvog dana.

 

Nije odmah došlo do eksplozije emocija. Još si u nekom smirenom, alfa stanju. Moraš da se osvestiš, da shvatiš šta se upravo dogodilo. Ali onda, taj osećaj, ponos i sreća – to je to. To je najvrednije u svakoj sportskoj karijeri. Zatim, pogledam u Zoranu, da vidim njenu reakciju. Ti bi najradije da iskočiš iz kože, da deliš taj trenutak sa svima, sa trenerom, sa Goranom, sa Jelenom, sa porodicom, sa celom nacijom. Znaš da su sve oči uprte u tebe. Naše slavlje je pokazalo koliko smo želeli ovu pobedu i koliko nam znači. I onda, samo želim da legnem na pod, da upijem svu tu energiju, da pamtim taj trenutak, i pamtiću ga ceo život.

 

Damir Mikec je sportista koji uvek ima vremena za svoju podršku, za svoje navijače, ništa mu nije teško i uvek je sa osmehom na licu, osim kada je 100% usmeren na hitac.

 

Danas, kad me ljudi sretnu, i dalje mi čestitaju. S punim srcem. I meni je to važno. Nedavno sam bio u Pirotu, zvao me Kari Pešić na jedan događaj. Slikam se sa decom, obezbeđenje nas požuruje, ali ja im kažem, ima vremena za sve. Prilazi mi jedna žena i kaže: ,,Plakala sam zbog tebe.“ Šta ćeš lepše? To je ta emocija. To je ono što ostaje.

 

 

Srpski strelci su u Parizu imali jedinstveno iskustvo, takmičili su se daleko od centra dešavanja, u miru i tišini Šatora, 300 km od Olimpijskog sela. Koliko im je to pomoglo, a koliko su, ipak, priželjkivali da budu u srcu Igara?

 

Za razliku od ostalih sportista Tima Srbija, mi smo bili smešteni u Šatoru, 300km od Pariza. Za nas je bio veliki hednikep što nismo bili u Parizu zbog atmosfere, ali sa druge strane, kada smo podvukli crtu, za nas je to bio ogroman plus. Imali smo svoj mir. Bili smo malo zaštićeni od pitanja novinara i raznih drugih stvari. Nije mi trebao pritisak, jer se posle srebra u Tokiju, očekivalo zlato. Imali smo lepo selo u Šatoru, i nama je tamo bilo lepo. S jedne strane, bilo je dobro što smo pre takmičenja bili izolovani, imali smo svoj mir, fokus, manje ometanja. Ali onda, kada je sve bilo gotovo, želeo sam da ostanem. 

 

Nakon dana provedenih u Šatoru, dolazak u Pariz i šetnja kroz „Park Šampiona“ doneli su nešto posebno Damiru.

 

Nakon osvajanja zlatne medalje, došli smo u Pariz da bismo učestvovali u paradi u ,,Parku  Šampiona”. Šetaš kroz Pariz, 10.000 ljudi oko tebe. Prepoznaju te, prilaze, traže fotografije, svi dele radost sa tobom. Doživeti taj ,,Park Šampiona” je zaista fenomenalmo. I nakon toga, zaista sam želeo da ostanem tamo što duže. Ja živim za sport, za to druženje sa sportistima, i za tu energiju koju Olimpijske igre nose sa sobom.

 

 

Svake Olimpijske igre donesu nova iskustva, ali se po Damiru, prve pamte zauvek. Bez društvenih mreža i telefona, sportisti su provodili vreme zajedno, stvarajući prijateljstva koja traju i danas.

 

Imao sam sreću da su moje prve Igre bile u Pekingu, koje su do danas, po mom mišljenju, bile najbolje organizovane. Najlepše otvaranje, najlepše selo, najbolja atmosfera i druženje. Tada smo se svi družili – teniseri, vaterpolisti, odbojkaši, rvači… Bilo je to posebno iskustvo, jer nije bilo tehnologije. Danas, i dalje imam prijatelje koje sam tada upoznao, poput jedne Ivane Đerisilo. Kada povučem paralelu sa svim Igrama na kojima sam bio, shvatim koliko mi taj deo nedostaje. U Tokiju nam je bilo zabranjeno da bodrimo jedni druge, mogli smo samo iz smeštaja pravo na takmičenje. Zato nisam hteo da propustim priliku da u Parizu to doživim ponovo.Uspeo sam da ostanem u Parizu, ali je baš bilo teško doći do karata. Gledao sam vaterpolo, doživljavao sve te magične momente. Ali za finale, karte su bile nemoguća misija! Pokušavao sam na sve načine, ali ništa. Ipak, kada se osvrnem, gledao sam toliko toga, i rvanje, i basket 3×3, ali i tenis.

 

Damir je želeo i košarku da prati, ali do karata je bilo teško doći. Međutim, jedna večernja šetnja kroz Pariz i to je promenila.

 

Košarka je bila priča za sebe. Jedno veče, vraćam se kasno u hotel, lutam ulicama Pariza, i razmišljam, levo ili desno? Juče sam išao desno, hajde sada levo. Naletim na grupu momaka, njih jedanaest. Ja oduševljen, svi mladi, hoće da se slikaju. A posebno mi se svidelo to kako sede zajedno, pričaju i uživaju. Ubrzo se raspričamo o košarci, i pitam ih kako se snalaze za karte. Kad, rekoše oni meni, jel tebi treba karta? Ja u čudu, a u grupi braća od Marka Gudurića i Nikole Milutinova. I dan danas se čujem sa Milutinovim, i tako ja dođem do karata. Gledao sam utakmicu koja je ušla u istoriju Olimpijskih igara, koja je bila, biti ili ne biti. Ako izgubiš, ideš kući, ali ako pobediš, imaš još dve šanse. Velika je čast gledati sve to.

 

 

Uživao je Damir u Parizu, ali je onda došlo vreme i za povratak kući. U Beogradu je sve bilo spremno za doček, i za balkon.

 

Nakon Tokija je bilo neverovatno, a sad opet. Ne možeš da se navikneš na taj osećaj. Čak ni Noletu, koji je tu bio toliko puta, nije bilo svejedno. Naći prave reči u tom trenutku, to je već posebna priča. Treba naći prave reči da se zahvališ publici za svu podršku. I onda dođe trenutak kad moraš da izabereš prave reči, a srce ti lupa. Zorana i ja se sve dogovorili pre izlaska na balkon. Sediš, nervozan, ne možeš da se smiriš. Zorana mi prilazi i kaže: ,,Damire, sve sam zaboravila!“ Pokušavam da je opustim, ali ni sam nemam vremena za razmišljanje. I onda, izlazak. Pogled na taj narod, energija, emocije, to je ono zbog čega sve vredi. Ali je na kraju sve prošlo dobro.

 

 

Te večeri na dočeku, desio se još jedan momenat, koji će Damir pamtiti. Na kraju je bilo i više od momenta, poznanstvo za ceo život.

 

Dan nakon dočeka, stiže mi slika dečaka sa tablom: ,,Kad porastem, biću Damir Mikec.“ To me baš ganulo. Svi smo mi sportisti, svi mi treniramo i borimo se, ali kada vidiš da nekoga inspirišeš, to je nešto posebno. Odmah sam poželeo da pronađem tog dečaka, da ga upoznam, da mu zahvalim.

Sećam se, i posle Tokija sam sa balkona bacao maskotu, hteo sam da podelim deo Igara sa nekim iz publike. I sada, u Parizu, isto to! imao sam još jednu maskotu, veću, koju sam kupio s namerom da je poklonim nekome. Ali kome? Kako naći to dete? Ne mogu tek tako da objavim na Instagramu – ,,Tražim dečaka sa tablom!“

Međutim, televizija nam je pomogla, iznenadili su me koliko su se brzo aktivirali. Sudbina je htela da baš tog dana idem u Sremsku Kamenicu u saradnji sa Olimpijskim komitetom Srbije i fondacijom Balkan Bet. Bio sam u bolnici u Karlovcima, gde smo odneli jedan lep poklon, I onda sam se odmah zaputio za Novi Sad, da upoznam Iliju, dečaka koji želi da bude Damir Mikec. Poklonio sam mu majicu i maskotu, a on je oduševljeno gledao medalju. Drago mi je da sam mu ulepšao dan, mesec, a možda čak i godinu.

 

Od Pekinga do Pariza, da li je Damir spreman i za Los Anđeles?

 

A što se tiče budućnosti – videćemo. Nema tu dileme. Los Anđeles jeste cilj, da to budu moje šeste Igre. Ali, ako hoćeš da se takmičiš, moraš da budeš na vrhunskom nivou. Sledeće četiri godine su dug put, ali ja živim za te trenutke.